Samo da dodam...

Nista spektakularno,nista ekstra,jednostavno pisanje jer to volim.Nema velikog stila,nema velikih misli,pisem ono sto mi prvo padne na pamet,pisem ono sto me mozda muci ili sto mi se svidja,bez reda i koncepcije.Cista kenjaza kao medikament protiv frustracije.

уторак, 3. март 2009.

2:09


Vec izvesno vreme desava se jedna dosta cudna stvar.Malo,malo pa dobijam gosta u sred noci.Ne desava se stalno ali se desava dovoljno cesto da postajem pomalo zabrinut.Ide mi sve to pomalo na jaja,nisam bas toliko gostoljubiv da nekome ili necemu dam slobodu da mi se useli u po noci na gajbu.


Problem je sto ni ne znam ko je to,ni sta je to a desava se tako sto se probudim iz cista mira,nocu,tacno u 2:09.Nemam nekih problema sa spavanjem,nisam nikada ni imao,vise sam imao problema sa budjenjem,budilnik je moj zakleti neprijatelj.Budio sam se nocu i pre,normalna stvar,da soram,jer mi je pretoplo,jer sam nesto lose sanjao,da sprzim pljugu dve pa opet u krpe,itd.Jednostavno samo otvorim oci,mahinalno bacim oci na moj prastari elektronski budilnik sa radijom i na njemu uvek,ali bas uvek stoji krupnim crvenim brojkama 2:09.Isprva nisam tome pridavao znacaj,kontao sam slucajnost,bioritam,sta ti ja znam,medjutim ucestalo je,to je sad vec problem.Ok,ne desava se svako vece ali se desava dovoljno cesto.2.09,ne 2:08 ili 2:10,tacno 2:09,u dlaku,u vremensku dlaku.


Ne znam kako moj novi prijatelj 2:09 izgleda,ni sta hoce ni sta zeli,pojma nemam ni o cemu.Znam samo da je tu da me probudi,razjebe i rasani,to mu je valjda jedini zadatak,obaveza.Mala nocna misterija,veliko nocno smaranje.Posle takvog budjenja obicno vise ne mogu da spavam i obicno masem prvom jutarnjem suncu kroz prljav prozor u drustvu drugara 2:09 i pune pepeljare.


1 коментар:

Основни подаци о мени

Пратиоци